Humanizam i njegove percepcije

Sažetak

Povijest je bogata iskustvom čovjekovog bivstvovanja, dobra i zla, nade i patnje. Iz tog iskustva uspostavljene su granice čovjekove moći, mjere stvari i odnosa prema drugim ljudima i prema samom sebi, iako iskustvena i teorijski utemeljena misao i praksa postaju humanističke onog trenutka kada ih individua mjeri prema sebi i svojim odnosom prema drugima. Humanizam nije samo individualni čin ili akt već i kolektivno nastojanje da se stvori humanije i pravednije društvo. Teolozi smatraju daje humanizam izvor čovjekovog nastanka i milost Stvoritelja kojom je individua obdarena. Poredak, vlasti, sistemi odnosa u društvu različiti su i po svojoj prirodi su prinuda, dakle, suprotnost humanizmu i jednakosti. U konfliktu želja i nade, potreba i interesa, javljaju se različite kategorije koje imaju smislen poredak stvari koji je uvijek omeđen normom. Norma je tako mjera humanizma, a ne moć kojom raspolaže aparat prinude. Ono što uspostavlja vrijednosni sistem ogleda se u ideji i praksi humanizma. Najsnažnije se manifestira kroz akademski humanizam koji prednjači po svojoj veličini i odvažnosti u izricanju, ali i prakticiranju vrijednosti koje ima jedinka u sistemu nametnutih odnosa. Obrazovni humanizam dio je akademskog čina koji je danas naizmjenično u stalnom usponu i padu. Oblikovanje čovjeka na društvenim vrijednostima predstavlja cilj društva, ali i porodice. Zato su svi subjekti društva uključeni i, na neki način, čine osnovu obrazovnog humanizma. Danas su izgubljene vrijednosti čovjeka i njegov humanitet; na snazi je nasilje ili moć kapitala. U tim novim odnosima čovjek je u praznom prostoru koji treba iznova popuniti vrijednostima koje će biti humanističke, jer bez njih čovjek ne može opstati niti društvo može funkcionirati.