Tradicionalni mit i novi oblici: "Ceremonija"

Sažetak

U romanu Ceremonija Leslie Marmon Silko duhovno je oživjela indijansku usmenu tradiciju, koju je, u pisanoj formi, u nasljedstvo ostavila budućim naraštajima Puebla. U spoju poezije i proze, njen roman slika međusobno prožetu viziju tradicionalnog i modernog svijeta. Upravo taj spoj dvaju svjetova karakterizira poeziju u romanu, koja mitske slike prezentira u formi slobodnoga stiha. Ritam se ipak osjeti u nekim dijelovima poeme, a tvore ga riječi, zvukovi ili cijeli stihovi koji se ponavljaju. Misao o relativnoj sličnosti Silko i transcendentalista javlja se već na samom početku romana, ili na početku stihova koji kreiraju dugu poemu. Naime, Ceremonija počinje izlaskom sunca u ljetnom periodu i završava, opet izlaskom - rađanjem sunca. To daje organsku formu - transcendentalistički koncept kruga, ponovnog rađanja. Međutim, suprotno transcendentalističkim idejama i shvatanjima, u svijetu ove književnice egzistentno je i zlo, čarobnjaštvo negativnih sila i tama, upravo kao u onom kojeg stvara Nathaniel Hawthorne. Sve te zle sile i njihovo djelovanje ne mogu se zauvijek uništiti, već mogu samo iščeznuti na određeno vrijeme. Ceremonije i priče su sve ono što imaju Silko i njen narod „...« borbi protiv bolesti i smrti“ (Silko, 1977: 2). To je vječni proces koji traje cijeli život i koji predstavlja dugi put poput onoga koji Zemlja prođe na svojim putovanjima oko Sunca.