Friedrich Dürrenmattova teorija grotesknog na primjerima iz njegovih drama: "Posjeta stare dame", "Fizičari"

Sažetak

Dürrenmatt razlikuje tri vrste komedije. Ono komično može biti u liku i radnji, može biti samo u liku ili samo u radnji. Ali, ako je komedija svjetski teatar, dovoljno je da samo radnja bude komična, likovi su uglavnom tragični. Onda to više nije komedija već tragikomedija, koja ima groteskne osobine. Drugi važan aspekt jeste slučajnost, koja vodi do najgorega mogućeg obrta u priči. Po tom modelu napisane su i njegove drame Posjeta stare dame i Fizičari. Komedija Posjeta stare dame počinje originalnom idejom da se Claire Zachanassian, koja je nekada iz rodnog mjesta Güllen otjerana kao prostitutka, sada vraća kao milijarderka i želi tom gradu pokloniti jednu milijardu, ako neko ubije Alfreda Illa, njenoga nekadašnjeg momka, koji ju je ostavio na cjedilu. Time želi kupiti pravdu nakon 45 godina. Grad se sve više zadužuje računajući na taj novac, te kada ona odlazi, kovčeg koji je donijela zaista više nije prazan. U djelu Fizičari genijalni fizičar Möbius bježi u ludnicu, da bi zaštitio svijet od svog otkrića. Slučajnost je da u toj ludnici žive dva tajna agenta, koja su pročitala njegovu disertaciju, te da je glavna doktorica jedina osoba koja je tu zaista luda i koja sa Möbiusovim otkrićem želi vladati svijetom. Friedrich Dürrenmatt sumnja da na svijetu postoji pravda, tako da sve njegove komedije završavaju tragično. Svejedno je da li se pravda kupuje, kao u Posjeti stare dame, ili ona jednostavno ne postoji, kao u Fizičarima, te se svijet više ne može spasiti i čovjek pobjegne u sopstveni zatvor. Ni u jednom slučaju ne postoji pravda na svijetu, a to može prikazati samo komedija, jer, po F. Dürrenmattu, jedino ona posjeduje okrutnost objektivnosti.