Sažetak
Vakufsko sirotište u Sarajevu, svečano otvoreno u januaru 1913. godine, predstavljalo je uspješan projekat Vakufsko-mearifske autonomne uprave. Na osnovu podataka iz neobjavljene arhivske građe, štampe i referentne literature autor prikazuje na koji način je sirotište finansijski pomagano, kako bi neometano moglo vršiti svoju funkciju. Rad tretira pitanja koja elaboriraju oblike i načine finansiranja ove ustanove od strane državnih i lokalnih vlasti, ali i velikog broja pojedinaca, koji su svojim dobrovoljnim prilozima iskazivali empatiju i solidarnost prema štićenicima zavoda, te davali podršku Vakufsko-mearifskoj autonomnoj upravi. Ovo istraživanje, uzimajući u obzir historiografsku zanemarenost tematike kojom se rad bavi, predstavlja doprinos u proučavanju historije Vakufskog sirotišta u Sarajevu, ali i djelatnosti muslimanskog vjersko-prosvjetnog rukovodstva u periodu od donošenja autonomnog statuta 1909. godine do kraja Prvog svjetskog rata.
