Sažetak
U radu se analizira korpus epigrafskih grafita urezanih na zidovima pet mostarskih džamija i jedne medrese. Grafiti sadrže kratke pobožne i emotivne formule, osobna imena i jedan zapis godine. Izvedeni su arapskim pismom na teneliji. Kombinacijom terenskog kartiranja, fotografskog dokumentiranja, paleografske analize, transkripcije i prijevoda, autori pokazuju da ovi natpisi predstavljaju marginalni, ali koherentan sloj islamske epigrafike, blizak medresanskoj kulturi pisanja. Posebna pažnja posvećena je pitanju autorstva, pri čemu se, na osnovu prostorne distribucije i paleografskih osobina, zagovara hipoteza o softama i gradskoj omladini kao glavnim akterima. Grafiti se tumače kao spoj svakodnevne pobožnosti, vježbe pisma i tihog komentara „nemirnog vremena“.
