Sažetak
Rad istražuje neke od ključnih aksioloških supstrata na kojima Alija Izetbegović fundira svoju filozofsku misao u djelu Islam između Istoka i Zapada. Analizom sadržaja se detektuju ključni pojmovi nad kojima autor dijalektički kreira vlastiti teorijski okvir poput; slobode, pravde, prava, čovjeka, društva, duhovnosti, materijalizma i religije. U tom kompleksu ideja, posebno se pledira islam koji nije samo puka religija, nego jedan sveobuhvatni sistem vrijednosti koji ima potencijal da sintetizira i povezuje različite krajnosti duhovnog i materijalnog svijeta u polariziranom ambijentu savremenog čovječanstva. Pored dualizma, kao osnovne karakteristike autorovog filozofskog pristupa koja se provlači kroz sva poglavlja knjige, istraživanje je usmjereno i na Izetbegovićevu specifičnu metodologiju argumentiranja islama kao „pogleda na svijet“ koja se simptomatično oslanja na evropske perspektive nauke i razvoja apostrofirajući živi, djelatni i progresivni islam koji nije isključiv i konzervativan nego primjenjiv i inkluzivan u nastojanju da harmonizira čovjeka, društvo, ideološke blokove i antagonizirane krajnosti ljudske civilizacije. Na tim temeljima se kroz rad ukazuje na inspirativan kontingent univerzalnih vrijednosti unutar kojih se kreira ideja „bipolarnog jedinstva“ kao autentičnog konstrukta Izetbegovićeve dijalektike u zagovaranju „trećeg puta“.
